|
|
| < | listopad, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Free Web Site Counter
"Čovjek je ništa, maglica, sjena koju proždiru sjene. "
This is me. You can love me or you can hate me, there´s nothing between!
...ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmjehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete...
Shot at 2007-08-10
Ako trebate... moj mail:
speed_of_pain@net.hr
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Pomozite!
Prijatelji-zivotinja
Druga prilika
MM: Coma black
My mouth was a crib and it was growing lies
I didn't know what love was on that day
my heart's a tiny bloodclot
I picked at it
it never heals it never goes away
I burned all the good things in The Eden Eye
we were too dumb to run too dead to die
This was never my world
you took the angel away
I'd kill myself to make everybody pay
This was never my world
you took the angel away
I'd kill myself to make everybody pay
I would have told her then
she was the only thing
that I could love in this dying world
but the simple word "love" itself
already died and went away
I burned all the good things in The Eden Eye
we were too dumb to run too dead to die
[ b) APPLE OF DISCORD ]
Her heart's bloodstained egg
we didn't handle with care
it's broken and bleeding
and we can never repair
MM: Speed of pain
They slit our throats
Like we were flowers
And our milk has been devoured
When you want it
It goes away too fast
Times u hate it
It always seems to last
But just remember when you think you're free
The crack inside you fucking heart is me
[thought, not spoken:] I wanna outrace the speed of pain for another day
I wish I could sleep
But I can't lay on my back
Because ther's a knife
For everyday that I've known you
When you want it
It goes away yoo fast
Times u hate it
It always seems to last
But just remember when you think you're free
The crack inside your fucking heart is me
[thought, not spoken:] I wanna outrace the speed of pain for another day
Lie to me, cry to me, give to me
I would
Lie with me, die with me, give to me
I would
Keep all your secrets wrapped in dead hair
I hope at least we die holding hands for always
LP: By myself
What do I do to ignore them behind me?
Do I follow my instincts blindly?
Do I hide my pride from these bad dreams?
And give in to sad thoughts that are maddening?
Do I sit here and try to stand it?
Or do I try to catch them red-handed?
Do I trust some and get fooled by phoniness,
Or do I trust nobody and live in loneliness?
Because I can't hold on when I'm stretched so thin
I make the right moves but I'm lost within
I put on my daily facade but then
I just end up getting hurt again
By myself [myself]
[x2]
I ask why, but in my mind
I find I can’t rely on myself
[Chorus:]
I can’t hold on
To what I want when I’m stretched so thin
It’s all too much to take in
I can’t hold on
To anything watching everything spin
With thoughts of failure sinking in
If I
Turn my back I’m defenseless
And to go blindly seems senseless
If I hide my pride and let it all go on then they’ll
Take from me ‘till everything is gone
If I let them go I’ll be outdone
But if I try to catch them I’ll be outrun
If I’m killed by the questions like a cancer
Then I’ll be buried in the silence of the answer
by myself [myself]
[x2]
I ask why, but in my mind
I find I can’t rely on myself
[Chorus]
How do you think I’ve lost so much
I'm so afraid that I'm out of touch
How do you expect... I will know what to do
When all I know Is what you tell me to
[x2]
Don’t you know
I can’t tell you how to make it go
No matter what I do, how hard I try
I can’t seem to convince myself why
I’m stuck on the outside
Korn: Dead
All I want in life is to be happy (happy).
It seems funny to me.
How fucked things can be.
Everytime I get head.
I feel more dead.
čovjek je što i svijetlo što istom mora prelomljeno biti da pokaže svoje boje
ljudi praštaju sve osim iskrenosti
nakon vlastite krvi, najviše što čovjek može dati jest suza
Lamartine
čovjek je pali Bog koji se sjeća nebesa
ne tratite vrijeme, od njega je sastavljen život
Bog je vlastitog sina pribio na križ. Što bi tek učinio meni?
ljudi su blagoslovljeni neznanjem!
...ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmjehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete...
...ni najingenioznija metafizika ne opravdava čovjek što je slomio srce koje ga je voljelo.
Najjača je ljubav ona koja nije uzvraćena.
Ljepota završava u Ružnoći, sudbina je Mladosti da Uvene, Život je samo polagano Truljenje, Umiremo svakoga dana.
Ja sam zombi koji urla smrti da je još na životu!
Jecam kad se probudim, cendram kad idem spavati, a između tog se sažalijevam.
Nije siromašan onaj koji malo ima nego onaj koji žudi više.
Koliko ću živjeti, to je stvar tuđe volje, ali od mene zavisi to da dokle god živim, živim kao čovjek!
Tko ne okusi gorčinu poraza, ne zna kakva je slast pobjede.
Za dobre stvari treba vremena, odlične dođu odjednom.
Ne usuđujemo se objesiti od straha da nam ne spadnu hlače. (U očekivanju Godota)
Vi ste ostaci čovječanstva no s takvim se ostacima još uvijek može napraviti dobra juha.
Proučio sam mudroslovlje
I liječništvo, pa još i pravo.
K tome na žalost i bogoslovlje,
I sve sam s marom proučavao.
A jadna ostadoh budala
Što zna kolko je i znala.
(Goethe, Faust)
if u have the inspiration
to complete the population
take your girl behind the door
put her softly on the floor
Marilyn Manson
Korn
HIM
Metallica
Znate što? Ovo mi se pomalo već čini dosadnim. Još sam tako mlada, a život mi je već sada postao nezanimljiv. Jednostavno je taj krug života po kojem se stalno vrtim, postao tako nezanimljiv. Stalno gore-dole, pa kome to ne bi dojadilo?? Više mi se ne da ni smijati ni plakati, jednostavno je postalo nezanimljivo. Toliko se puta sve ponovilo da već unaprijed znam šta će se desiti. Znam da ću svaku osobu do koje mi je stalno prije ili kasnije izgubiti. Doduše, malo pretjerujem, nije baš sve tako nezanimljivo i predvidljivo. Uvijek me moj životić uspije iznenaditi trenutkom, a to je ono "kad se najmanje nadaš". Dakle eto, ponovno sam izgubila osobu do koje mi je fakat stalo. Ovaj put se radi o mojoj best frendici, ili točnije, o mojoj bivšoj best frendici. Tužno, ha? Mislim, znala sam da će se to desiti jer to jednostavno tako ide, ništa ne traje vječno, zašto bi naše prijateljstvo bilo iznimka? Ali iskreno, fakat nisam mislila da će se to desiti tako brzo i tako naglo. Zapravo, umjesto da sam ovako tužna, zapravo bi trebala biti sretna jer mi život još uvijek sadrži element iznenađenja, tj., nije još posve dosadan.
Oh, just shut me!
Nakon dugo vremena ja opet pišem. Ne mogu vjerovat... I znam da ovo neće vjerojatno nitko čitati, ali nema veze. Trenutno nije bit u tome, bit je čisto u tome da pišem.
Život nije teško shvatiti. Život je nemoguće shvatiti. Ima dana kad ga gledam kao nešto predivno, ima dana kad pronađem u sebi snage i nasmijem se problemima jer znam da me vode u nešto novo. Svaka sitnica u našem životu, svaka sekunda i svaki tren, samo nas vode u nešto novo. Ima dana kad se veselim tom novom, kad ga s uzbuđenjem očekujem. Ima dana kad se divim sama sebi jer se s osmjehom na licu suočavam s problemima i doživljavam ih samo kao izazove. Naravno, ima dana kad jednostavno padnem na dno i ležim tamo ko mrtva pregažena mačka na cesti dok drugi samo prelaze i prelaze preko mene ni ne shvaćajući da mrtva ležim na tlu. Ima dana kad mislim da sam bila glupa smatrajući da ovaj život ima smisla. Ima dana kad je sve tako crno. Ima dana koji nemaju boje. Ni crne ni bijele. Ni tuge ni sreće.
Recite vi meni kuda nas ovo sve vodi? Kuda mi idemo? Samo hodamo i hodama prema naprijed, a nemamo pojma šta nas tamo naprijed čeka. Idemo, a nemamo pojma kuda. Nije li to glupo? Nije li to fakat glupo? I pitamo se ima li ovo sve skupa smisla, imali ovo neku svoju svrhu, i ne pronalazimo odgovor, ali ipak nastavljamo hodati i hodati i hodati.... Dok se jednog dana ne umorimo, sjednemo na tlo s ciljem da se odmorimo. Bilo bi lijepo kad bi svi stali na trenutak, prestali hodati samo na trenutak, sjeli na tlo i zapitali se kuda mi to idemo? Možda bi tada shvatili da uzaludno hodamo, da nas naprijed ne čeka apsolutno ništa i da je jedino što možemo da sjednemo na tlo i uživamo. Jedni s drugima.
Pitanje: Gdje su moje granice?
Odgovor: (?)
Znam neke stvari za koje sam bila sigurna da ih nikad neću učiniti, neke za koje sam bila sigurna da hoću. Sjećam se kakav sam stav imala prema odnosu drugih prema meni - što smiju, a što ne. Sjećam se svojih kriterija, tzv. granica. Sjećam se situacija u kojima sam ih prekršila, slomila i sebe i njih.
"mrijet ti ćeš kad počneš sam u ideale svoje sumljat"
Što sada? Kako stvoriti nove kada su oni prošli bili jedini valjani? Kako učiti na vlastitim greškama kada ne znam gdje sam pogriješila. Da mogu vratiti vrijeme, što bih trebala promijeniti?
Ili da pak vjerujem da je sve trebalo biti kako je bilo i da sve treba biti kao jest. Hmm, ali to mi baš i ne pomaže u nastojanju izbijanja ovih konfuzija iz glave.
Sada me muči jedno pitanje, pitanje koje svi mi dobro znamo čak i odpjevati... "should I stay or should I go??"
Kako je teško biti mladi vozač! Nitko nema povjerenja u tebe, svi misle da si nesposobni kreten kad je upravljanje vozilom u pitanju, ali ti znaš da nisi. Ti znaš da znaš voziti iako si svjestan da ti treba još puno sati na cesti da bi mogao reći da si vozač u punom smislu riječi.
Ipak, pored svog skepticizma, svi ti nude svoj auto u ruke, "ma možeš ti to", "pa moraš voziti"... i tako ti voziš autiće koji nisu tvoji, ali ne brine te to previše jer si sa veelikim iščekivanjem dočekao svoju vozačku i totalno uživaš u vožnji.
No, kao mladi vozač još uvijek kod nekih stvari trebaš pomoć iako si većinu uglavnom svladao. E, i onda te okolina počne stvarno nervirati! Nikad ti ne žele odgovoriti na pitanje koje postaviš jer bi ti to valjda i sam trebao znati, a ako ne znaš onda jednostavno pokušaj shvatiti šta bi mogao biti odgovor "pa ti sad voziš, ne ja". S druge strane, stalno ti napominju stvarčice koje i sam znaš "koči", "daj gasa", "stavi u treću"..... Ko da sam neki kreten koji vidi prepreku ispred sebe, ali ne shvaća da bi bilo dobro stati, a ne zabiti se u nju!
I tako ti hrabro voziš pokušavajući zadovoljiti njihova očekivanja iako znaš da ne možeš i pokušavaš im to objasniti, ali baš i ne slušaju.... I onda?
CAR CRASH!
I onda svima velike oči, "pa kak si to napravila", "pa kaj ne gledaš", a ja znala da će se to desiti jer sam bila svjesna da je ta situacija ipak malo prezahtjevna za mene.
I šta sad?
(ne, nisam to ja napravila, moj uradak je bio puuno blaži)
Dobro sam. Nisam dobro. Dobro sam. Nisam dobro.
Nisam dobro!
Voljela bih da znam zašto...
Osjećam se nekako čudno u posljednje vrijeme. Ne znam zašto. Jednostavno mi nešto ne dopušta da budem sretna. Ništa više nije dovoljno dobro, od svega želim više. Želim iako znam da ne mogu dobiti. Zapravo, sve je baš dobro, onako kako treba. Zašto onda nisam sretna?
Nešto mi nedostaje, a ne znam što. Vučem se kroz dane tražeći način da ispunim tu prazninu koja se niotkud stvorila.
Jučer sam rekla nešto što nisam smjela. Nešto što sam već dugo htjela reći, ali nisam imala hrabrosti. Ubrzo sam zažalila zbog toga, nisam smjela reći. Izložila sam se, postala ranjiva. Voljela bih da sam i to prešutila.
Šutnja je za mene oduvijek bila najbolji izbor.
Čudno je pisati kad si sretan. Nekako je bol bolja inspiracija od sreće. Ipak, ljepše je kad si sretan.
Dogodile su se neke loše stvari i neke jako loše stvari, ali sve to ima svoju svrhu. Upravo zahvaljujući onim jako lošim stvarima sada je sve baš onako kako treba biti. Čudno zvuči? Hm, kada bi objasnila shvatili biste, ali ne da mi se u detalje. Bilo kako bilo, napokon sam dobila upravo ono za čime sam čeznula protekle dvije i pol godine. Doista, ne mogu vjerovati da je već toliko vremena prošlo, ali neka je, nije mi žao.
Znam da ovako neće biti zauvijek, znam da će se ponovno loše stvari dogoditi, ali iskreno, nije me briga. Poslije kiše UVIJEK dolazi sunce.
Ovaj put pišem bez pretjerane inspiracije. O čemu da pišem ako ne mogu pisati o boli? O sreći je tako teško nešto više reći.
Napokon sam zaista dobro, sretna sam i ispunjena. Sve ono bitno je baš onako kako treba biti. Zadovoljna sam svojim životom iako svjesna da neće još dugo biti tako. Ipak, danas je danas, a sutra će doći tek sutra pa zašto da se već danas time zamaram?
